Povodom izlaska neobične i zanimljive knjige
Chucka Hilliga "Prosvjetljenje za početnike", Adrian je u Zagrebu 03.06.2011., održao jednako tako neobično i zanimljivo predavanje. Iako zabavu i smijeh ne možemo prenijeti, donosimo vam prijepis cijelog predavanja. Uživajte!
***
Od svega o čemu sam do sada govorio, prosvjetljenjeje je najnezgodnija tema! Skliska i neuhvatljiva kakva već jest, može se vrlo lako pretvoriti u svoju suprotnost – u zatamnjenje!
Nadam se da se to večeras ipak neće dogoditi i da ćemo kući otići barem malo svjetliji nego što smo došli. Iako, vidite, paradoksi su dio priče o prosvjetljenju već od samoga početka. Na primjer, ako ovo predavanje ispadne dobro, neki od vas bi nakon njega mogli oduševljeno reći: "Predavanje o prosvjetljenju je bilo mrak!"
Razmišljajući kako da na najbolji način zaslužim "mračni" pridjev, odlučio sam se prikloniti ozračju knjige čijim povodom ćemo se danas prosvjetljivati. Chuck Hillig i
"Prosvjetljenje za početnike". Napisana je i nacrtana (da, kao što ćete vidjeti, ovo i nije prava knjiga, više je strip za duhovnu djecu) davno prije slavne serije knjiga "za neznalice" ("for dummies"). Punim pravom bi se mogla svrstati među njih jer doista objašnjava što je to prosvjetljenje potpunim neznalicama. A u tu kategoriju, usprkos bilo čega što rade na navodnomn duhovnom području, može se svrstati 99% ljudi.
Naime, prosvjetljenje je iznimno zanimljiv pojam. Prije nekoliko desetljeća gotovo svi oni koji su počeli koketirati s duhovnošću, tražili su upravo to – prosvjetljenje. To je bila neka vrst pojmovne registarske pločice, mentalno ugrađenog mikročipa za duhovnog tražitelja. Što radiš: "Tražim prosvjetljenje!" Kad si razgovarao s nekim od njih, odmah bi znao s kim imaš posla. Prosvjetljenje se nosilo kao obavezan signalni prsluk koji nose savjesni vozači kad se neplanirano zaustavljaju na autocesti. Vidiš ih izdaleka. Neki su tada mislili da je potraga za prosvjetljenjem, kao nebrojeno puta izražena želja, posebice u nazočnosti nekoga za koga se nadaš da je prosvjetljen, gotovo poput ulaznice za raj. Samo kaži da to želiš i netko će se, neki učitelj ili možda Bog sam, potruditi da to i dobiješ.
Isprva se činilo da postoje opravdanja za takav stav jer povijest i mitovi su bili puni priča o učenicima koji nisu željeli ništa drugo nego prosvjetliti se. S vremenom, međutim, stvari su se malo promijenile. Neki su tražitelji tražili dugo godina, doslovce desetljećima, a nakon tog vremena nisu sa sigurnošću mogli reći jesu li ili nisu pronašli to svjetlo kojeg su tražili.
Vidjevši da je tomu tako ostatak brzopotezne konzumerske generacije shvatio je da prosvjetljenje nije baš siguran zgoditak. Nekako je više nalik dobitku na lutriji. Tko zna da li uopće i postoji? Recimo, kad smo već kod lutrije, svaki tjedan neki sretnici dobivaju silne milijune na lotu, a kad god pitam da li osobno znate nekog tko je to dobio – nitko ništa! Nitko ne zna te ljude! Kruže neke priče o dobitnicima – ono, moj prijatelj poznaje nekog čiji tast je dobio na lotu ! Ali, još nisam našao nekog tko bi hrabro rekao: "Evo, ja sam dobio par milijuna eura na lotu. Ja sam taj!"
Možda hoću jednom, ali u svakom slučaju, izgleda da je s prosvjetljenjem slična stvar. Kažu da se događa cijelo vrijeme, ali očigledno, oni koji ga posjeduju imaju dobre razloge zašto to ne oglašavaju u novinama. Prije bi se reklo da tu činjenicu kriju kao zmija noge.
Kad sam već spomenuo zmije, poslije ću se vratiti na njih – to će nam biti važno za prosvjetljenje, ali sada, samo da nastavim sa započetim tijekom misli...
Dakle, vidjevši da je prosvjetljenje usprkos svim tvrdnjama poprilično apstraktna i složena stvar, ljudi su se uglavnom okrenuli nekim drugim, lakše dobavljivim stvarima, poput univerzalne ljubavi, božje milosti, iznimnih moći, stvaraju bogatstva, dugotrajnog tantričkog orgazma ili jednostavno, uklanjanju stresa i stjecanju unutarnjeg mira. Prosvjetljenje je, barem za trenutak, ostavljeno po strani.
Tome su pridonjeli i neki duhovni učitelji otvoreno savjetujući ljudima da ne razmišljaju o tome. Prosvjetljenje nije stvar razmišljanja, kažu. Što manje o tome razmišljaš, to je vjerojatnost da će se ono dogoditi veća.
I tako je zbunjenost rasla i dorasla do gotovo potpunog zanemarivanja. A ipak, kao što je oduvijek bilo, tako i dan danas, prosvjetljenje je istoznačnica za završetak naše potrage. To je neka vrsta cilja – onoga što nas čeka na kraju puta, ma kakav on bio. Naravno, tome treba dodati zamisao da je prosvjetljenje također i početak puta, ali time otvaramo čarobnu škrinju punu zbunjujućih paradoksa, što uopće nije neobično za prosvjetljenje.
I sad, večeras vam moram pričati o onome o čemu je, s jedne strane, možda bolje i ne pričati, a s druge strane, vjerujte mi, od kad radim to što radim, ne govorim ni o čemu drugom nego samo o tome! Zamatam to u drugačiju odjeću, ponekad govorim u rukavicama (a tu ću vam činjenicu uskoro jasno demonstrirati), ali ipak – što god vi čuli da izlazi iz mojih ustiju, ja zapravo stalno ponavljam onu mantru s kojom sam krenuo na put: prosvjetljenje, prosvjetljenje, prosvjetljenje!
Pripadam dakle toj staroj generaciji duhovnih tražitelja koji su počeli na taj način. Kao i mnogi drugi, s vremenom sam to stavio na stranu, što je u redu, jer je bilo drugih poslova za obaviti. Međutim, prije nekih petnaestak godina, gotovo točno dvadeset godina nakon što sam u mladoj dobi od trinaest, shvatio da mi nema druge nego početi tražiti prosvjetljenost, dogodilo se nešto zbog čega sam zapravo danas ovdje s vama.
Dogodilo se shvaćanje, odnosno, kao što to mnogi, pa i Chuck Hillig, kažu, dogodilo se prisjećanje. Nakon toga ništa više nije bilo isto, a opet, iskreno, sve je bilo po starom i ništa se nije promijenilo! Kao što sam vam objasnio, to je ta nezgodancija s prosvjetljenjem. Za sve drugo, kad se dogodi, ipak možeš reći da se dogodilo. Položio sam ispit, slupao sam auto, oženio sam se, dobio sam dijete, otišao sam u Australiju... Ali s ovom stvari je sasvim drugačije. Hoćeš nećeš, ako ju želiš izraziti, moraš početi malo muljati, obilaziti oko biti jer bit je na mjestu do kojeg riječi ne dopiru...
Evo, recimo, reći "Ja sam prosvjetljen" je, strogo uzevši, netočna rečenica, tko god da ju izrekne. Oksimoron. Nemogućnost per se. "Ja" ne može biti prosvjetljen jer sam po sebi predstavlja masku koja skriva prosvjetljenost. Kad ta maska nestane, tko je ostao?
Znači, možete pripojiti nekom
ja pridjev prosvjetljen, ali onda morate znati da ste ušli u područje pjesničke slobode. Ako vam se hoće i nekako, na neki čudan paadoksalan način to prenosi vašu poruku, možete upotrijebiti izraze poput, recimo, "teška lakoća" ili "mokra suhoća". U praksi, međutim, jasno je da čim je lakoća postala teška, prestala je biti to što jest – laka. Čim je suhoća postala mokra, prestala je biti suha, pa je takav izraz ili besmislen, ili ga upotrebljavate da biste naglasili određenu poantu do koje riječi ne mogu doprijeti.
I zbog toga, a i nekih drugih jednako tako nezgodnih razloga, uporno izbjegavam pričati o tome. Uglavnom, kad me pitaju što je to prosvjetljenje, koristim se lukavstvom pa kažem da je to stanje u kojem koristimo svoj puni potencijal. To je odlična rečenica, sasvim primjerena temi prosvjetljenja! Nitko ju zapravo ne razumije jer, naravno, većina svoj puni potencijal ne koristi. Svatko ima neke svoje zamisli o tome kako bi to trebalo izgledati i te zamisli su, koliko god međusobno različite, uglavnom pozitivne, pa se javlja i motivacija za ostvarenjm tog stanja. "U, super! Mora da je cool koristiti svoj puni potencijal jer ću onda moći..." Nešto. Što god zamišljamo da je dobro za nas.
I na posljetku, što je najljepše, ta rečenica je točna. Doista, ako bilo što zavređuje naziv našeg "punog potencijala" onda je to prosvjetljenje.
Lukavstvo se sastoji u tome što, usprkos točnosti i nadahnuću, zapravo nisam odgovorio na pitanje! Što je to prosvjetljenje?
Znači, uporno to izbjegavam – i imam dobre razloge za to - a sada me eto Chuck Hillig natjerao da se konačno izjasnim. No, nepravedan sam prema njemu – zapravo sam si sam za to kriv, budući da sam odigrao ulogu urednika i svojom voljom izabrao ovu knjigu za izdavanje u Hrvatskoj.
Sad kad se nalazim pred tom nemogućom misijom opisivanja prosvjetljenja, doista se pitam da li mi je to stvarno trebalo!
Međutim, što je tu je. Idemo se prosvjetliti!
U redu. Mogao bih toj temi pristupiti na mnogo načina. Odabrao sam ovakav, pomalo nestašan – s namjerom da vam pokažem kako je svaka ozbiljnost suvišna kad se približavamo prosvjetljenju. Štoviše, ako bilo što o prosvjetljenju mogu reći sa sigurnošću, onda je to tvrdnja kako se radi o vrlo ugodnom i zabavnom stanju.
Slijedeća tvrdnja – u koju već nisam baš tako siguran, ali ću se ipak svojski potruditi da ju opravdam – glasi da je prosvjetljenje vrlo jednostavno. Šoviše, radi se o najjednostavnijem stanju kojeg možete zamisliti.
Znači, držat ću se zabavnosti i jednostavnosti kao glavnih odrednica prosvjetljenja.
Zapravo, vjerojatno bih tome morao dodati i šokantnost. Naime, prosvjetljenje je po svojoj naravi izvan svih naših očekivanja i obrazaca u kojima živimo. Stoga, na neki način, točnije na svaki način, mora biti šokantno. Mora nas uzdrmati.
I to me podsjeća na jednu od prvih definicija prosvjetljenja za koju sam čuo. Bilo je to u mladosti, kad sam, kao i svaki nadobudni duhovni tražitelj imao svoje predstave o tome kako prosvjetljenje mora izgledati, a to je povlačilo za sobom i predstavu o tome kako prosvjetljeni čovjek mora izgledati.
U mojoj mašti, takav je gotovo uvijek nosio bijelu ili naranđastu odoru. Čak i ako je bio muškarac – što je, zanimljivo, gotovo uvijek i bio – ta je odora više bila nalik halji nego hlačama. Moram pokajnički priznati da je bio tamnije puti, ne potpuno crn, već Indijac ili nešto slično. Uglavnom je imao dugu kosu, sjajne oči i neizostavno je na licu uvijek i neprestalno nosio blagi smješak.
Prosvjetljeni je tako uvijek bio miran, prepun ljubavi za sve oko sebe. Nije se bavio svjetovnim stvarima jer to jednostavno nekako ne ide s prosvjetljenjem. Dugo je meditirao, znao je svakojake tradicionalne svete spise, podučavao je, vodio uzoran život te na svaki način bio potpuno različit od ljudi koji su me okruživali.
I onda sam jednog dana, pročitao izjavu koju su pripisivali jednom takvom prosvjetljenom čovjeku - sada se više ne sjećam da li je to bio Budha ili su ga zvali Sidharta, ili netko drugi (kasnije sam pročitao razne verzije iste izjave koje se pripisuju različitim ljudima) – a koji je rekao nezamislivu stvar. Rekao je: "Prosvjetljenje je konjsko sranje!"
Šokantno! Kako netko prosvjetljen može izreći tako nešto?!
Bio sam uzdrman ali i zabavljen, ali nisam do kraja shvaćao o čemu se radi. Kasnije sam se s vremena na vrijeme vraćao toj izjavi pokušavajući shvatiti što je čovjek zapravo želio reći?
Odgovori su sezali od toga da ne treba ni govorit ni misliti o prosvjetljenju više nego što to činimo o navedenom predmetu, pa do pokušaja da u tako nečem odbojnom vidimo istu bit koja se nalazi i u mnogo ljepšim stvarima. Šok je ponekad dobra terapija za izlazak iz samonametnute iluzije. Da je čovjek primjerice rekao "Prosvjetljenje je trešnjin cvat" moglo bi se pomisliti – kao što mnogi i misle – da je prosvjetljenje nešto nježno, mirsno i lijepo te da nikako ne može postojati unutar svoje prividne suprotnosti u obliku konjskog sranja. No budući da je prosvjetljenje i tamo, to jest, ako doslovno shvatimo tu izjavu, ono je upravo to, onda je očigledno da se naše zamisli o lijepom, ugodnom i dobrom nikako ne mogu odnositi na pojam prosvjetljenja. Štoviše, ako ga poistovjetimo samo s trešnjinim cvatom, mogli bismo grdno pogriješiti!
U redu, dakle, jedan od razloga za tu izjavu je ukazivanje na paradoksalnu narav prosvjetljenja. Međutim, s vremenom sam došao i do drugih zaključaka. Oni su bili tako zanimljivi da sam često uhvatio sam sebe kako se divim što sve može nastati iz tako neugledne pojave kao što je konjska kakica!
Jedan od tih zaključaka koje želim podijeliti s vama je i onaj o razlučlivanju, o razlikovanju... o diskriminativnoj sposobnosti. Indijci imaju svoj stručni naziv za to, ali neću ga sad spominjati jer sam obećao da ću se prikloniti jednostavnijem obliku prezentiranja stvari.
Na stranu sad onaj šokirajući dio izjave, koji ukazuje na nevažnost naše prosudbe o ugodnom i neugodnom, prosvjetljenje je uspoređeno s jednim predmetom iz naše svakodnevice. Ako je istina da je to mogao biti bilo koji predmet, koju nam to informaciju prenosi?
To nam, dakle, govori da nije stvar u samom predmetu, već je stvar u razlikovanju tog predmeta od ostatka svijeta. Radi se uočavanju bitnih razlikovnih obilježja nekog predmeta ili pojave. U svojoj konačnoj biti, možemo reći da se radi o razlikovanju istine od iluzije. Ako to možemo, onda smo prosvjetljeni.
Nemojte misliti da je sposobnost razlikovanja, čak i na mnogo svakodnevnijoj razini, uobičajena značajka svih ljudi. Primjerice, većina nas ne razlikuje konjsku kakicu od kravlje, a sranje nam serviraju na milijun različitih načina od kojih opet većinu sretno prihvaćamo, potpuno nesvjesni toga što nam se događa.
Razlikovanje, dakle, razlučivanje – bitna stvar za prosvjetljenje.
E sad, razlikovanje čega od čega? Postojećeg, od onog što ne postoji. Ili, kao što sam već rekao – istine od privida. Samo naivna osoba smatra kako može bez problema odrediti što postoji, a što ne postoji. Naše suvremeno doba, s bezbrojnim izvorima informacija i dezinformacija, indoktrinacijama i tajnim zavjerama, samo po sebi je izvrsna prispodoba strašne magle u kojoj se može zalutati.
Ali, ima jedna starija priča koja to lijepo oslikava. Vrijeme je za zmije koje sam spomenuo!
Priča kaže da je netko u mračnoj prostoriji ostavio komad smotanog užeta. Netko drugi je ušao u tu prostoriju, zamijenio uže za zmiju, vičući izišao van upozoravajući svakoga da se tamo nalazi zmija. Vijest se proširila i od tog trenutka svi zaobilaze tu prostoriju u širokom luku.
Pogrešno zapažanje jedan je od najčešćih izvora iskrivljenog doživljaja stvarnosti. Ova pogreška, opisana u priči o zmiji i užetu, je lakši oblik zabune. Zapravo nema većih problema ako zamijenite uže za zmiju. Problemi bi mogli nastati ako zamijenite zmiju za uže! Tada ste u stvarnoj opasnosti! Uzgred, to je razlog zašto je Budhina izjava vrlo zgodna – dobro je razlikovati otpadni materijal od korisnih predmeta!
Međutim, prosvjetljenje je ipak duboko unutarnja stvar. Ako je to razlikovanje, onda se radi o razlikovanju istine od privida unutar nas samih. Prosvjetljenje se povezuje s pojmovima kao što su samosvjesnost ili spoznaja sebe. Što jesmo, a što nismo. I to je u redu, ako izrazu "sebe" ili "ja" ne pridajemo vrijednost stečena pogrešnim zapažanjem.
Od svih mogućih razlikovanja, ovo je najvažnije. Jer, kako mi to živimo ako ne znamo što je istina, a što privid u nama samima? Ako ne znamo što smo? Dakle, odbacivanje zamisli o prosvjetljenju je neodgovorno, a tako gledano, ono bi doista trebalo biti na vrhu liste prioriteta svakog čovjeka, a ne samo onih rijetkih tražitelja stare generacije.
Na koji način mi pogrešno zapažamo istinu o nama samima? Jedan od najčešćih načina je poistovjećivanje. Mislimo da smo nešto, a zapravo smo nešto drugo, često mnogo više od onog što mislimo. Primjerice, ako se poistovjetimo s ulogama koje imamo u životu, zaplest ćemo se u njih. Netko tko misli da njegov život i istinu određuje činjenica da je direktor nekog poduzeća, osuđen je na neuspjeh budući da je on prije svega čovjek, a to što je sada direktor, to je privremeno. Poistovjećivanje s direktorstvom je u tom smislu privid. Privid stvara patnju, pa je istina oslobađajuća.
No, kod prosvjetljenja ne govorimo o psihološkoj pomoći. Prividi koje stvaramo na dubljoj razini mnogo su čvršći. Jedan od njih je i sam pojam naše osobnosti, odnosno našeg "ja".
Prosvjetljenje je stanje u kojem čak i to nestaje, ali ne u smislu da ga nema, već u smislu da ono što je stvarno dolazi u prvi plan. Znam, znam, opet sam na rubu da upadnem u paradokse, ali nekako plivamo, nadam se, s lakoćom!
Da biste razumjeli što se zparavo događa u prosvjetljenju, dobro je krenuti s druge strane. Kako se sve ovo dogodilo? Kako smo se i zašto našli u svijetu kakav nas okružuje i kako je moguće da smo zaboravili to čega se u prosvjetljenju prisjećamo?
Većina duhovnih učenja će vas ispravno informirati o činjenici da u osnovi postoji jedna svijest. Na toj razini svi smo mi jedno, a sve što postoji nastalo je iz tog jedinstva. Većina će tome, ponovo ispravno, pripisati pridjeve bezobličnog, neočitovanog, bezgraničnog ili apsolutnog, koje iz nekih razloga poprima određeni oblik.
Ti razlozi, također su često predmet ispitivanja duhovnih tražitelja. Zašto je svijet nastao? I zašto smo mi nastali kao individualne svijesti? I kako to da smo, iako smo svi dio iste cjeline, nekako to uspjeli zaboraviti?
Odgovor je tako jednostavan da neki u njega ne mogu povjerovati! Jeste li ikada probali igrati šah sami sa sobom? Ili neku drugu igru? Da li je bilo zanimljivo? Možda, ako doista niste imali bolju mogućnost. Ali, načelno, ako ste sami, ne može biti zabavno budući da ne možete iznenaditi sami sebe! Uvijek znate što ćete napraviti slijedeće. Možete se pretvarati da ste neka druga osoba, ali tek kad bi stvarno to ZABORAVILI, imali bi mogućnost za stvarnu zabavu!
Vidite, koliko god se neki bunili protiv toga, proces zaboravljanja je uključen u proces stvaranja. Sam proces stvaranja otpočinje zbog naravi svijesti da bude svjesna. Postajući svjesna sebe, osvještava svoju neograničenost, a u njoj se nalazi i mogućnost zaboravljanja. Isprva, zaboravljanje koje se javlja u dijeljenju jednosti na dvostrukost, trostrukost i mnogostrukost nije trajno i brzo se uklanja vraćanjem u cjelinu. Međutim, kako se proces stvaranja nastavlja i povećava, u jednom trenutku dolazi do zaboravljanja koje je trajno.
To smo mi: dijelovi svijesti koji su zaboravili čiji su dio!
Da bih vam to predočio, malo ću se poigrati prstima.
(Napomena: Dio koji slijedi nemoguće je predočiti samo tekstom. Ipak, nadamo se da će poanta biti shvatljiva uz malu pomoć fotografija sa strane.)
Recimo da moji prsti predstavljaju neočitovanu jedinstvenu svjesnost. Sposobni su izvijati se na razne načine te u tom izvijanju stvarati razne oblike. Jedan od njih može biti i ovakav: (oblik "izvrsno")
To je jedan od načina na koji se izrazila jedinstvena svijest. Drugi način može biti ovakav: (oblik "pobjeda")
Gledano s te razine, ovi su oblici samo privid. Konačna istina su prsti koji ih oblikuju.
U početnim stupnjevima stvaranja, zaboravljanje je kratkotrajno i površno. Budući da su prsti itekako vidljivi, oblik koji su poprimili neće tako lako zaboraviti na svoj pravi izvor.
Međutim, stvaranje se nstavlja i postojećim se oblicima pridodaju novi slojevi različitosti.
Sada ću vam, kao što sam obećao demonstrirati kako se o istini govori u rukavicama!
Desna ruka – bijela rukavica. Prst su prekriveni rukavicom. Bijelom.
Lijeva ruka – plava rukavica. Isti oblici, ali drugačija boja. Ovdje već postoji mogućnost za zaboravljanje.
Ako se sad ovaj oblik poistovjeti s onim što vidi i kaže: "Ja sam bijelo 'izvrsno'", te zbog nevidljivosti prstiju zaboravi na svoj izvor, dobili smo situaciju prije prosvjetljenja.
Naravno, sve je to mnogo složenije od toga. Postoje slojevi i slojevi različitosti zbog kojih zaboravljamo na svoju bit. Recimo, jedan sloj je ovaj:
Lijeva rukavica sa šahovnicom.
U redu, sad nisam samo bijela rukavica, sad sam još i Hrvat!
Desna rukavica s EU.
A ovo je nešto očigledno sasvim različito od mene. I nije mi jasno zašto se pojavljuje u istom obliku. To mora da je pogrešno. Možda bi ovakav oblik bio bolji?
U redu, sad bar znate kakve veze ima naša politička situacija s prosvjetljenjem!
Ali, vratimo se natrag na temu. Dakle, prosvjetljenje je prisjećanje na istinu o našem podrijetlu u jednoj svijesti.
Skinut ću rukavice sada, nema smisla više, sada mogu govoriti otvoreno...
Što se događa kad se taj oblik (IZVRSNO) prosvjetli? Da li se on sam po sebi mijenja? Ne, ne mijenja se. Ostaje isti kao što je bio ranije. Kao i prije, i dalje je sastavljen od istih prstiju. Prije prosvjetljenja, poslije prosvjetljenja...,. svejedno, ista stvar. Razlika je u tome što sada zna istinu: on je privid! Promijenjiv je, nestalan i ne predstavlja osnovu stvarnosti. Nije nestao – dakle nije bilo potrebe boriti se sam protiv sebe, protiv svog ega ili svog ja, mijenjati se i usavršavati. Sve je kako je bilo i prije, ali sada je ova dublja stvarnost vidljiva i osvještena. Čak i ako navuče neku rukavicu, opet će sve ostati isto.
Dakle, nemojte pomiješati prosvjetljenje s, recimo, usavršavanjem ili promjenom. Ne morate se promijeniti da biste bili prosvjetljeni. Usavršavanje je druga priča. Kao što trenirate mišiće da biste poboljšali kondiciju i zdravlje, tako možete trenirati svoj um, brusiti svoj karakter, mijenjati način ponašanja... Ali, sve vam je to uzalud kad se radi o prosvjetljenju. One ne ovisi o tome.
Takve tvrdnje uvijek iznenade one koji misle da prosvjetljenje povlači za sobom neke određene karakterne osobine, značajke, izgled ili postupke. Kao što sam vam priznao i sam sam imao takve zamisli. Ali, ništa od toga. To jednostavno nema nikakve veze s prosvjetljenjem. Pazite, ne kažem da je nekorisno i da to ne treba raditi. Upravo suprotno – razvoj vještina, brušenje karaktera, stjecanje znanja i brdo lude zabave – sve to je prirodna posljedica prosvjetljenosti. Međutim sam dolazak do tog stanja se odvija malo drugačije.
Vidite, kao što sam opisao, zaborav je potreban da bi se širilo blaženstvo, a opet, u jednom trenutku potrebno je i prisjećanje. Prije ili kasnije, u tim malim dijelićima svijesti koje ljudi nazivaju svojim ja, javit će se iskonska želja za povratkom kući. Ipak, moguće je da neki dijelovi jedinstvene svijesti ostanu zarobljeni u zaboravu jako, jako dugo.
Cijela situacija je nalik na klatno koje se njiše. Iskru prosvjetljenja ne možete zapaliti u drugim ljudima sve dok za to ne dođe vrijeme. Međutim, kad to vrijeme dođe i u njima se probudi ono nešto, to je osjetljiv trenutak. Točnije, osjetljivo razdoblje. Zaborav je još uvijek jak, ali se javila i potreba za prisjećanjem. Tada, u tom razdoblju, postoji dogovor, kako kaže Chuck Hillig, da neki dijelovi iste cjeline podsjećaju ove druge, zaboravne djelove, na ono što stvarno jesu. To može potrajati neko vrijeme, jer da bi se cijela situacija pravilno razvijala, svaki zaboravni dijelić svjesti mora biti potpuno slobodan i donositi svoje vlastite odluke. A to znači d aodluke mogu biti i pogrešne.
Ako tako odluči, zaboravko se može održavati u fazi zaboravljanja gotovo zauvijek. Recimo, jedan od načina da se to dogodi je sljedeći: osjeća se potreba za povratkom sjećanja, ali obrasci su još uvijek jaki pa se traže učitelji po mjeri osobnih zamisli. Prosvjetljenju se nameću obrasci – malo, zaboravno ja u debelom snu određuje kakav mora biti prosvjetljeni čovjek koji će ga probuditi! Smješna situacija, ali gotovo sverisutna: svaki put kad nadobudni sljedbenik uvjereno izjavi kako je njegov učitelj prosvjetljen jer je tako dobar, tako mnogo zna i u njegovoj nazočnosti se osjeća kao u sedmom nebu!
Naravno, takva situacija smao produžuje zaborav. Oko samog prisjećanja se pletu magle zaborava.
Evo još jednom, kako sve to skupa izgleda:
Iako je u određenom trenutku bio potrebno - poanta stvaranja nije bila gubitak sjećanja, već širenje sreće ili, ako baš hoćete - zabave, privremenim zaboravljanjem i preuzimanjem različitih uloga.
Kad se ta funkcija ispuni, dijelići zaboravne svijesti odbacuju svoju ulogu i postupkom prisjećanja vraćaju se kući.
U konačnici postoji samo Jedno. Ono poprima različite oblike. Ti oblici imaju sposobnost zaboravljanja, a kad ju izraze, skloni su sebe proglasiti konačnom istinom, iako su upravo oni rezultat privida.
Prosvjetljenje je situacija u kojoj tog zaborava nestaje.
To znači da svako ja odjednom shvaća da je odjeća, a ne nositelj odjeće.
Još jednom: svako ja odjednom shvaća da je odjeća, a ne nositelj odjeće. U prosvjetljenju shvaćate - VIDITE, ZNATE - da ste promjenjiva, nestalna, privremena odjeća, te da kao takvi imate mnogo manje stvarnosti nego onaj tko tu odjeću nosi.
Svaka lažna zmija na kraju nekako shvati da je zapravo uže. I obratno.
I kako sad to nazivati prelijepim imenima i božanskim opisima? Svako iskreno
ja će spoznaju o svojoj nepostojanosti vjerojatno popratiti istim riječima: "Sranje! Pa ja ne postojim!"
Eto, sad znate zašto je zapravo onaj Budha s početka priče rekao upravo to! Konjsko, ovčje, psečje ili ljudsko – to je stvar nijansi.
A ipak, vidite, usprkos tome u prosvjetljenju ima mnogo više uzvišenosti nego to ijedno ja može zamisliti. Nestanak privida je možda neugodan za taj privid, ali stvarnost ima bezbroj razloga za radost! Prosvjetljenje je radosno stanje, ali ne za nas koji smo privid, već za onog koji stvarno jest.
U prosvjetljenju nema pitanja zašto. Baš kao što je smrt suđena svemu rođenom, tako je i prosvjetljenje suđeno svemu zaboravnom. No, u tom procesu moguće su beskonačne varijacije.
Neki u prosvjetljenje izrastu poput cvijeta. Jednostavno procvjetaju. Mnogi ga osjete tek pri kraju života, možda upravo u trenutku smrti svojeg dosadašnjeg tijela i osobnosti. To je pogodan trenutak. Ako ste bili blizu tome tijekom života, nestajanje osobnosti u trenutku smrti je odlična prigoda za prisjećanje.
No, kao što sam opisao, ima i onih koji ga navodno traže, ali su ga zamijenili za nešto drugo. Oni su osjetili zov, ali su ga protumačili na svoj način. Proći će još neko vrijeme prije nego shvate da je njihova potraga zapravo bila trčanje za vlastitim iluzijama i zamislima. Ali, to je neizbježno. Dogodit će se prije ili kasnije.
Kad klatno zaboravljanja dosegne svoj vrhunac, javlja se spremnost za prisjećanje. Međutim, morate znati da za to nije dostatna samo priča, razmišljanje, promjena uvjerenja ili stava. Prosvjetljenje je iskustvo različito od svih dosadašnjih.
Da biste ga stekli (naravno ako ga želite i ako vam je vrijeme) ponekad je dovoljan samo mali pomak pažnje. Zapravo kad razmislim, prosvjetljenje je uvijek upravo taj pomak pažnje: s promjenjivog na nepromjenjivo.
Može se dogoditi samo po sebi, ali ako ste na rubu, ako vam je vrijeme, mnogo je lakše napaviti taj korak ako vježbate izlazak iz obrazaca, izlazak iz promjenjivog.
Na svaki način. Primjerice, meditacijom koja vas dovodi u dodir s iskustvom nepomične svjesti. Na taj način prekoračujete ograničenja i obrasce na iskustvenoj razini. Iskustvo joge kao stanja nepomične svjesnosti prekoračuje osobnost. I čini vas spremnijim za prosvjetljenje kad za njega dođe vrijeme.
Naravno, razumijevanjem tog procesa je također važno. Svojim pogrešnim zamislima i produljavanjem privida možete se zaplesti u njega, te provesti mnogo vremena u magli, iako ste već spremni za priosjećanje.
Dakle, da, potrebno je govoriti o prosvjetljenju. Potrebni su i oni koji se prisjetili da nas ponekad malo drmnu i podsjete na stvari koje zaboravljamno. Iz istog razloga, potrebne su i ovakve knjige.
Na posljetku, potrebno je ponekad se podsjetiti da nam je to sudbina i da je trenutak vjerojatno već došao. Ako iole razmišljate o svemu ovome, ako vas to iole privlači, onda je tome doista tako. Vrijeme za prosvjetljenje je SADA!
Nemojte previše čekati. Za većinu vas, klatno je već vjerojatno krenulo u smjeru povratka. Nemojte ga pokušavati zaustaviti. Prepustite se. Prisjetite se.
