U današnjem svijetu ples ima tri uloge. Prva uloga je zabava. Najveći broj ljudi o plesu ni ne razmišlja drugačije nego kao o obliku ugodnog provođenja slobodnog vremena. Jedan manji dio plesu pristupa kao rekreaciji. Aerobična aktivnost plesanja nalik je sportu, pa se pojavljuje druga uloga plesa, a to je zdrava tjelesna aktivnost. Treća uloga je umjetničko izražavanje.
No, u davna vremena nije bilo tako. Ples je bio jedan od prvih izraza ljudske kreativnosti. Zapravo, kretanje, koje je osnova plesa, zapaženo je kao glavna značajka života. Ako je nešto živo, ono se kreće. Ako nema kretanja, nema ni života.
Ritam pokreta, obrasci položaja tijela koji se izmjenjuju na pravilan ili na spontani, nepredvidivi način, a zatim i glazba koja je neizbježno pratila to kretanje, postali su prvi i najznačajniji izraz povezanosti čovjeka i svemira. Dok su plesali, ljudi su bili živi!
Također, dok su plesali, ljudima je bilo lijepo! Naime, ritmički pokreti tijela stvaraju i određeno stanje svijesti koje se može nazvati ekstazom. Ponekad je ona blaga i nalik ugodi, a ponekad toliko snažna da prekriva sve ostalo i otkriva plesaču nove dimenzije stvarnosti.
Doista, u neolitsko vrijeme, ples je predstavljao jedan od najznačajnijih izraza ljudske duhovnosti. Ples je bio tehnika za istraživanje ljudske svijesti i stvaranje odnosa s božanskim.
Kasnija vremena donijela su druge poglede na svijet. Duhovnost je postala stroga i asketska, a religije su zabranjivale plesanje kao previše svjetovnu i “tjelesnu” aktivnost. Ples je preživio tek kao oblik zabave ili možda umjetnosti.
Međutim, ono što je vrijedilo nekada, vrijedi i danas. Iako su prošla tisućljeća tijekom kojih je pravi smisao plesanja bio zaboravljen, to ne znači da se on izgubio. Smisao plesanja je najprije otktivanje i izražavanje sebe, a zatim otkrivanje i izražavanje božanskog. Plesanje je prvenstveno izraz života i duboke, istinske duhovnosti.
Priča o Boginji
Neolitsko doba bilo je vrijeme mira i blagostanja. Na području Stare Europe koje se prostiralo na sjevera do Češke, preko Balkana, današnje Grčke i Turske, sve do Crnoga Mora, cvjetala je velika i profinjena civilizacija. Slično je bilo na području srednjega istoka te današnje Indije.
Značajke te civilizacije mogu se svesti na sljedeće: ravnopravnost spolova, ne-hijerarhijsko društveno uređenje, društvena ravnopravnost (nema kasti ni razlika u imovini), odsustvo vojne strukture i bilo kakvih struktura represije, te na posljetku štovanje ženskog i muškog božanskog načela uz davanje prednosti Velikoj Majci - Boginji koja rađa život.
Boginja jer bila živa među ljudima neolitskih civilizacija. Štovali su je životom, zadovoljstvom, plesanjem, običajima i ritualima koji su stvarali sreću i slavili prisustvo božanskog u svakodnevnim aktivnostima.
No, negdje oko 5000 godina prije nove ere, došlo je do promjene. Sa sjevera su se počela spuštati nomadska stočarska plemena. Njihov način života je bio primitivan i grub zbog klimatskih promjena koje su bogatu i plodnu zemlju Euro-Afričkog pojasa pretvorile u stepe i pustinje. Primitivna plemena sa sjevera sa sobom su donijela ratnički način života, dominaciju muškaraca nad ženama, društvenu hijerarhiju, ropstvo, vojskovođe i kraljeve, te muško božanstvo koje je najčešće bilo autoritativno, zahtjevno i ljubomorno.
Tijekom slijedećih nekoliko tisuća godina, sjeverni su osvajači u valovima pregazili staru kulturu. Bili su nemilosrdni u susretu s ljudima koji su štovali Boginju. Njihov prezir prema ženama izražavao se u nekontroliranom bijesu prema ženskom božanskom načelu. Boginja je morala umrijeti.
Stara Europa je pala prva. Danilo kultura se polako selila na otoke i postala Hvarska. Međutim, i tu su je dosegla plemena takozvanih Kurgana. Na području srednjeg istoka nastala je Sumerska civilizacija koje je neko vrijeme (oko 1000 godina) uspjela održati ravnotežu između muškog i ženskog božanskog načela, a to je značilo ravnotežu između starog i novog načina života. Međutim, s novim ratničkim plemenima sa sjevera, rasla je potreba za obranom, pa su miroljubivi ljudi Boginje sve više ustapali mjesto ratnicima koji su branili svoje domove. U Indiji, Boginja je umrla s nestankom velike rijeke Sarasvati. Međutim, tamo se, na neki način, uspjela održati čak i u povijesno vedsko vrijeme, pa i kasnije do današnjih dana.
Boginja je u punom smislu te riječi najdulje živjela na Kreti, te u nešto drugačijem obliku među Etrušćanima. Nakon toga, životarila je u narodskim običajima Kelta, Ilira, Slavena, Germana i svih ostalih naroda sve dok joj konačni udarac nije zadalo krvoločno i ratničko srednjovjekovno kršćanstvo.
Smrt Boginje značila je prestanak starog načina života. Ona je značila nestanak ravnopravnosti i štovanja jednakosti. Čovječanstvo se vratilo mnogo koraka unatrag i krenulo putem koji ne sluti na dobro. U ovome trenutku povijesti približavamo se kraju toga puta. Mi, nasljednici osvajača i ratnika sa sjevera, iskušavamo posljedice njihovih davnih djela. Suočavamo se s ratovima i prijetnjom propasti. Nesuglasice među narodima postaju nepodnošljive, a naš način života nije u skladu s prirodnim načelima. Rezultat su mnogobrojne teškoće, uništavanje prirodnih izvora i same prirode, glad, nedostatk vode i neizlječive bolesti.
Ima li nade? Može li sadašnjost učiti od prošlosti i stvoriti novu budućnost? Može li se Boginje vratiti?
Naš je odgovor pozitivan. Boginja je možda nestala s lica zemlje i sakrila se u podzemlje ljudske svijesti. Ali, ona zapravo nije umrla. Još je tu, među nama. Točnije, ona je u nama. Kroz nas se može vratiti u svijet i ponovo ga učiniti lijepim.
Postoje načini da joj pomognemo u tom povratku. Na primjer, koliko god neobično zvučilo, ali mogli bismo je vratiti plesom! Mogli bismo je isplesati natrag u život! A zatim…, pa mogli bismo učiniti i mnogo toga drugoga, ali kad već imamo NeoDance, neka naš prvi korak bude onaj plesni!
