U knjizi povodom čijeg izlaska u Hrvatskoj smo se danas okupili pronaći ćete mnoge vrijedne, mudre i praktične misli. Također, ona obiluje i praktičnim napucima koje ćete zasigurno znati dobro upotrijebiti.
Njena glavna poruka odnosi se na odnos tijela, našeg materijalnog izraza, i duše, našeg, nazovimo to tako za početak, nematerijalnog dijela.
Još uvijek, usprkos mnogobrojnim idejama o kojima se sada sluša sa svih strana, glavna struja znanosti i medicine drži se zastarjelog modela tijela-stroja. U tom modelu - u kojeg, što je najbitnije, i dalje vjeruje velika većina ljudi - tijelo je skup mehanički povezanih organa i stanica, koje ponekad djeluju zdravo i usklađeno, a ponekad i ne. U ovom drugom slučaju, zadaća ozdravitelja bila bi "popravak" pokvarenog stroja.
Ovaj model malo ili nimalo ne obraća pozornost na ne-materijalne vidove našega života, na naše misli, osjećaje, raspoloženja... a o duši uopće ne razmišlja, prepuštajući ju području filozofije i religije.
Na taj način se izražava osnovni rascjep u našem svjetonazoru, u našem poimanju svijeta i sebe u njemu. Taj rascjep je vrlo star – star je kao i naša kultura, naša civilizacija – nekoliko tisuća godina. Do vrhunca je doveden u posljednjih nekoliko stoljeća, što naravno koincidira s razvojem znanosti i tehnologije.
Na neki način, postavke o povezanosti duha i materije, tijela i duše, suvremenim su se znastvenicima do nedavno činile poput znanstvenog svetogrđa – podsjećajući ih na povratak u davna vremena praznovjerja, nesigurnosti i neke vrste čarolije s kojom oni ne žele imati nikakvoga posla.
Srećom, situacija se sve više i više mijenja. Duh/tijelo medicina je na vratima, možda ne još u službenim medicinskim ustanovama, ali je sasvim sigurno ušla u kolektivni mem, u obrazac svijesti kojega dijeli sve više i više ljudi.
Naša predznanstvena prošlost je zasigurno bila puna neosnovanih vjerovanja, legendi i mitova koje su ljudi smatrali istinitim čak i iznad njihove simbolike. Neznanje, nerazumijevanje i, to se mora reći, neobrazovanje, pogodovali su širenju pogrešnih zamisli. To sigurno nije stanje u koje se želimo vratiti.
Međutim, isto tako smo svjesni da tehnologizirani pristup ljudskome zdravlju i općem blagostanju zasigurno nije cjelovit, te da sam po sebi stvara mnogobrojne bolesti i opću neravnotežu. Očigledno je da se pozitvne spoznaje suvremene znanosti i medicine moraju nadopuniti znanjima o "duši unutar stroja" – o onome po čemu smo svi mi ljudi, svjesna bića, pa čak se možda može reći i duhovna bića.
Psihosomatska medicina je otvorila put do spoznaja o povezanosti između duha i tijela. Mnogobrojna znanja s istoka, znanja koja možemo nazvati duhovnima, pokazala su veliku snagu koju svijest ima u stvaranju našega zdravlja i općenito našega života. Istraživanja s rubnih područja znanosti pridonijela su povećanju svjesnosti o drugim mogućnostima. Sve to je sada prisutno oko nas, u obliku knjiga, zamisli, učenja, pa čak često i konkretnih tehnika.
Vjerujem da će tek budućnost, ne predaleka, već ona koja neposredno slijedi nakon završetka ovih godina krize u kojima se čovječanstvo našlo, pokazati što je od svega toga ispravno, što djeluje, a što ne. Također sam uvjeren da će i mehanizmi tog djelovanja, dakle ozdravljivanja i stvaranja ravnoteže, sve više i više biti jasniji, a to znači da će se iz njih izlučivati sve konkretnije i praktičnije tehnike.
Veselim se tom vremenu u kojem će se katastrofalne postavke navodnih liječnika, njihovo ponašanje i stav promijeniti. Jer, onako kako zdravstvo izgleda danas, doista je bolje da s njim nemate posla – sigurno ćete se razboljeti! Veselim se promatranju tog procesa jer će on zasigurno donijeti mnogo dobra pojedincima, cijelom čovječanstvu i, što je najvažnije, cijeloj zajednici života na ovom planetu.
Večeras vam želim govoriti o duši, što je ona, kakva je i gdje je. Radi se o sasvim duhovnoj temi, naizgled nepovezanoj sa tijelom. Međutim, budućnost o kojoj sam govorio donijet će pravo razumijevanje važnosti duše u zdravlju tijela. Iako je, dakle, ova tema pomalo apstraktna, predstavlja osnovu razumijevanja novog pristupa zdravlju.
Najprije bih želio da razjasnimo neke nazive, ako ništa drugo za potrebe ovog predavanja, tako da se bolje razumijemo (naime, razni ljudi na razne načine tumače pojedine riječi – što je u redu; samo se moramo dogovoriti oko toga što je što, tako da izbjegnemo nesporazume). Vjerujem, međutim, da će vam i inače koristiti razlikovanje između pojedinih pojmova te razumijevanje njihovog međusobnog odnosa.
tijelo
duh
osobnost
duša
viša inteligencija, božanskost, kozmička duša
svijest, stanje svijesti
svjesnost
Mnogi od tih pojmova su isprepleteni i međusobno uvjetovani. Razumijevanje njihovog odnosa pomoći će nam da se snađemo unutar cjeline vlastitog života.
Tijelo je naš materijalni izraz. To je dio nas koji se nalazi u materijalnom svijetu – sačinjeno je od materijalnih stanica, molekula i atoma. Naravno, ti njegovi osnovni dijelovi su načinjeni od energije i raznih pobuđenja osnovnih energetskih polja, pa se u konačnici može reći da je i tijelo načinjeno od energije. Međutim, naš tjelesni dio dostupan je osjetilima, ne samo našim, nego i drugih materijalnih stvorenja, može se vidjeti, opipati, namirisati... Također, kad se nešto poremeti na toj razini, onda mi u cjelini osjećamo posljedice – naše cjelokupno postojanje je ugroženo. Zbog toga ne smijemo odbacivati važnost tijela. Bez njega ne bismo bilo tako ukorijenjeni, tako urasli u svijet i veliko je pitanje da li bismo uopće mogli u potpunosti ga doživljavati. Težnja k ne-materijalnosti, bez-tjelesnosti koja je česta kod duhovnjaka, pa i religioznih ljudi, ukazuje na nerazumijevanje prave prirode stvarnosti koja predstavlja cjelinu.
Duh je naš nematerijalni dio. U njega ubrajamo sve naše unutarnje doživljaje, naše mentalne i osjećajne aktivnosti. Dakle, misli, raspoloženja, osjećaje, intelekt, zaključivanje, intuiciju, sintetično razumijevanje, osjećaj identiteta, dakle ego... sve to pripada području duha. Neki će reći da je duh samo popratna pojava materijalnog ustroja, dok će se drugi truditi dokazati da misli mogu putovati i bez tijela, baš kao i osjetila koja su sposobna spoznati stvarnost koja nije s nama u izravnom dodiru, i tome slično. No, danas će malo tko poreći vezu između duha i tijela – vezu koja ima izravne posljedice na zdravlje. Kao što je to lijepo rekao sam Chopra, sretne misli stvaraju sretne molekule! I obrnuto, naravno...
Osobnost je ono po čemu smo određeni kao jedinka. Osobnost obuhvaća i tijelo i duh. Očigledno je da se u tijelu razlikujemo, baš kao što se razlikujemo po karakteru, načinu na koji obrađujemo i prihvaćamo vanjske podražaje, svom sjećanju i iskustvu, te svim drugim značajkama duha. Kad kažemo "osobnost" mislimo na skup značajki koje nas razlikuju od drugih ljudi ili stvorenja. Te značajke su i tjelesne i duhovne.
Duša je naš najunutarnjiji dio, naša bit i izvorište. Teško ju je opisati riječima, budući da sve značajke koje bismo joj pripisali podsjećaju na značajke osobnosti. Zbog toga mudri ljudi izbjegavaju riječi poput "lijepa duša", "duboka duša", napredna ili zrela, plitka ili naivna, gruba, bezosjećajna... Ti pridjevi pripadaju osobnosti, a ne duši. Možda bi izrazi poput vječna, neograničena ili apsolutna bolje pristajali duši, ako pri tom imamo na umu da su i oni samo pojmovi koje razumijemo na svoj način, na način osobnosti, već prema svojim mogućnostima.
Viša inteligencija, božanskost, kozmička duša – to su nazivi kojima često opisujemo nešto što je veće od nas samih, nešto čemu čak i naša duša pripada kao maleni djelić. Ako smo imali problem prigodom opisivanja duše, taj isti, samo mnogo veći imamo prigodom opisivanja kozmičke duše. Neki će tome pripisati nepostojanje ili nedokazivost, a neki će vrlo lako s tim izrazom povezati svoje poimanje Boga.
Svijest je također poprilično zakučast naziv. Mogli bismo ju neoprezno pomiješati sa spoznajom, iako je ona u osnovi spoznaje. Dakle, svijest nije samo svjesnost, već predstavlja i osnovu, tlo na kojem svjesnost raste. Možda nam može pomoći izraz stanje svijesti. Njega bismo mogli odrediti kao način na koji doživljavamo stvarnost. Svijest dakle omogućava određeno iskustvo, doživljaj, a njeno stanje će odrediti kakav će taj doživljaj biti.
Svi ovi pojmovi se u stvarnosti isprepliću, odnosno preklapaju. Za zamisao o iscjeljenju, o životu u ravnoteži i zdravlju, važno je shvatiti da možemo djelovati samo na ono područje kojega smo svjesni! Ukoliko je naša svjesnost usmjerena samo na tijelo, to je mjesto s kojim možemo baratati. Ako proširimo svjesnost i na duh, odjednom imamo mnogo više prostora, načina, tehnika, metoda... I to je upravo ono što se događa danas, i što se događalo posljednjih dvadesetak godina u području duh/tijelo medicine, ali i cjelokupnog našeg pogleda na život, na ono što možemo postići i kako to možemo postići.
Danas smo, iz različitih knjiga i seminara, gotovo bomardirani tvrdnjama da su pred nama neograničene mogućnosti, da možemo ostvariti bilo koju želju ili namjeru, bilo koji cilj koji zacrtamo ispred sebe.
Međutim, da li je to doista istina? Da li – ako se recimo držimo područja zdravlja – možemo doista nanovo stvoriti svoje tijelo, promijeniti ga, tako da se izgradi po načelima zdravlja i ravnoteže? Teoretski, to možemo učiniti. Atomi i molekule našega tijela su u stalnoj promjeni – ni jedan atom koji je u vašem tijelu sada nije bio na tom mjestu prije deset godina, pa čak možda ni prije dvije godine. Materija tijela se mijenja, a što je to što ostaje? Obrasci, inteligencija, struktura... Dakle, ako bismo promijenili tu strukturu, te obrasce, promijenilo bi se i tijelo.
I ovdje duh/tijelo medicina, kao i duh/tijelo način života, dolazi do svog izražaja. Promjena obrazaca razmišljanja, osjećanja, ponašanja – mijenja okolnosti našega života, sve do tako grubih i čvrstih tvorevina kao što je naše vlastito tijelo.
No, međutim, što je s našom dušom? Kako se ona uklapa u taj sustav? Uzimamo li nju u obzir? I što je s višom inteligencijom? Jesmo li na nju zaboravili?
Pretpostavimo da razumijemo vezu između duha i materije. Ali, da li doista razumijemo vezu između duše i duha, između duše i tijela?
Koliko puta ste u životu izrekli rečenicu u kojoj ste spomenuli svoju dušu? Mojoj duši to ne odgovara", mogli biste reći. Ili, "moja duša te želi", ako ste romantični. Kad god spominjete dušu, zasigurno kažete da je ona vaša.
No, vidite, dolazimo sada do jedne od najvažnijih spoznaja o odnosu duše i osobnosti (tijela i duha): ne posjedujete vi dušu, već duša posjeduje vas!
Duša je umotana u osobnost – osobnost joj služi za doživljavanje vanjskoga svijeta. Sve što vi jeste, sve što mislite da jeste, vaše misli, osjećaji, ego, identitet – sve je to sredstvo kojim duša doživljava svijet.
Ako se vratimo na pitanje svjesnosti – baš kao što nam je proširenje svjesnosti na duh omogućilo cjelovitiji pristup samome sebe i životu, to isto se događa i sada, kada u naš vidokrug ulazi duša.
I da odmah napravimo i sljedeći korak, što je s kozmičkom dušom, s višom inteligencijom? Zar ne bi u svoje razmatranje doživljaja stvarnosti morali ubaciti i nju?
A ako to učinimo, što će se zapravo dogoditi s nama?
Oni koji su svjesni samo tijela, morat će najprije prihvatiti utjecaj duha. A oni koji danas misle da je duh, dakle naša osobnost, misli, želje i namjere jedina sila koja oblikuje naše tijelo i našu stvarnost, također će morati promijeniti mišljenje.
Naime, naša osobnost, a to je izvor naših želja i namjera, nije uvijek najpametnija. Postoje evolutivne sklonosti koje će osobnost protumačiti kao ugrožavajuće za sebe. Promjena obrazaca može biti bolna. To znači da i želje i namjere koje imate sada nisu možda najpametnije za vas. Svatko onaj tko vas uvjerava da ih sve možete ostvariti, prešutio vam je činjenicu da za vas možda i nije dobro da one budu ostvarene.
Ključ stvarne ravnoteže, koja je više od ostvarenja želja, koja je više čak i od pukog održavanja tijela, je stanje svijesti u kojem se stvarnost doživljava takva kakva jest – cjelovita, a ne djelomična. U ovom našem slučaju, to nije samo stvarnost duh/tijelo medicine, to je stvarnost duše i njenog kozmičkog doma.
Ima jedna zgodna priča o tome kako Bušmani znaju gdje je voda, čak i za najveće suše. Babuni to mogu namirisati, a Bušmani znaju da babun, jednom kad u ruku uhvati ono što želi, to ne pušta. Pa ih hvataju u zamku. U šupljinu drveta im stave oraščiće, a rupa kroz koju babun uvuče ruku je dovoljna za ulaz, ali ne i za izlaz stisnute babunove šake! Babun toliko snažno ne želi pustiti ono što već ima, da sjedi tako satima, sve dok gotovo ne umre od žeđi. Kad više ne može izdržati, pušta i hitro trči prema vodi. Bušmani ga prate i tako iskoriste njegovu sposobnost u svoje svrhe.
Ali, bitno u priči je ova babunska potreba za zadržavanjem nečega u ruci. Nije to tako daleko od ljudske potrebe da imamo stvari i osjećaje, da ostvarujemo želje i potrebe, a pri tom ne vidimo da smo sami sebe zakočili.
Puštanje je ključ! Pre-puštanje je vrlo jednostavna vještina, a opet, možda jedna od onih koje se najteže uče, barem u današnje vrijeme.
To je tako stoga što osobnost uvijek nešto čini, a duša pušta da bude učinjeno!
I baš kao što tanahnije razine duha (misli, osjećaji, raspoloženja) mogu značajno pridonijeti zdravlju tijela, tako i tanahnije razine i posredne značajke duše, odnosno vještine srodne duši, mogu učiniti to isto, pa čak i više, jer nam sada na putu ne stoje potencijalno opasne igre osobnosti.
Konkretna primjena toga na područje bolesti nije moje područje interesa. Mislim da će vam ljudi poput Chopre i drugih to dobro objasniti.
Međutim, opća pitanja duše i načini njenog oživljavanja (ako je to uopće dobar izraz) – e, to me već privlači i tome sam zapravo posvetio cijeli život. Na osnovi svog iskustva i znanja koje sam sakupio mogu reći da postoji svrha u povezanosti neograničene duše i ograničene osobnosti. Ta svrha je u iskušavanju svijeta, točnije u stvaranju i širenju sreće.
Konačni motiv svakog našeg djelovanja uvjek će se svesti na sreću koju najprije doživljavamo mi, a zatim svi oko nas.
Nedavno sam naišao na malu razradu te svrhe (zahvaljujem Karen Bell na izvrsnoj razradi teme!) u kojoj je ona postala trostruka. Svidjela mi se toliko da ju moram podijeliti s vama.
Na engleskom, radi se o formuli 3E
Expirience
Expresion
Evolution
Kod nas bi to bilo 2I1R
Iskustvo
Izražavanje
Razvoj
Budući da te tri stvari izvrsno opisuju smisao povezivanja duše s osobnošću, smatram da je upravo to ono što moramo njegovati da bismo "oživjeli dušu".
Iskustvo – život je prepun različitih iskustava. Svako od njih prenosi puninu na svoj način. Traženje novih životnih iskustava, uživanje u njima, iznimno je važno za oživljavanje duše. Zatvaranje u obrasce čini suprotno. U životu su važne promjene kao i sretno iščekivanje novih doživljaja. Nemojte se pretvoriti u učmalu močvaru koja je svakoga dana ista. To nije dobro za vašu dušu. Budite otvoreni, spremni na nove doživljaje, pa makar to značilo da ih pronađete na poznatim mjestima. Svijet oko vas je mnogo bogatiji nego što vam se čini, a svakodnevne brige i obrasci nas sprečavaju da to vidimo. Otvorite se iskustvima. Vaša duša to želi – zato vas ima, zato vas je "unajmila". Obavite posao zbog kojeg ste nagrađeni životom! Omogućite duši ISKUSTVO.
Izražavanje – Izražavanje je važan dio iskustva. Njegova nadogradnja. Duša nije zadovoljna samo primanjem. Štoviše, ona je željna davanja budući da je to jedini način da proširi svoju sreću. Od vas, kao osobnosti u službi vječne duše, očekuje se da stvarate. Ne morate svi biti umjetnici – barem ne oni priznati, jer svi JESTE umjetnici, vjerovali vi u to ili ne – ali svi možete i morate stvarati. Duša oživljava kada kroz vas, svoju odjeću, svijetu ponudi svoje slike, fotografije, pisma, knjige, ukrase, kolače, predstave, događaje... bilo što, ali jedinstveno, vaše, baš onako kako vi to, jedinstveni kakvi jeste, doživljavate. I pri tom, duši uopće nije stalo do toga što će drugi misliti o tome, hoće li vas ocijeniti oduševljenjem ili odbacivanjem. Duši je važan proces stvaranja u kojem ste vi, njena osobnost, poslužili kao sredstvo za njenu vlastitu pojavu u materijalnom svijestu.
I na posljetku razvoj, evolucija. Usavršavanje je važno duši jer kroz usavršavanje dobivate dragocjena iskustava i poboljšavate svoje izražavanje. Ali, ne radi se samo o osobnoj evoluciji. Prisjetite se, osobnost je samo jedan dio onog što mi jesmo. Treba uzeti u obzir i širu evoluciju, veći plan, kozmički plan. Naša duša ponajviše oživljava kad mi, osobnost, njena odjeća, odlučimo sudjelovati u nekoj višoj svrsi, sudjelovati u kozmičkoj drami. Znači, naša zadaća je zapitati se da li naše djelatnosti služe samo nama, ili su dio nečeg većeg? Ne zaboravite da će upravo takve stvari oživiti dušu, a to znači da će imati izravan utjecaj na naše tijelo, na naše zdravlje i osjećaj ravnoteže. Znači, kozmički zakon je jasan: sudjeluj u evoluciji svemira i ti ćeš od toga imati najviše koristi.
Vidite, to su stvari u kojim današnji zagovornici "svih osobnih mogućnosti" griješe. Uvjeravajući nas da je moguće postići bilo što na osobnoj razini, ne uzimaju u obzir zakone kozmičke evolucije u kojima je osobnost samo sredstvo, nikako ne i središte iz kojeg sve nastaje.
I na taj način ruše svoj vlastiti temelj, budući da će osobnost koja ne slijedi kozmički razvoj ubrzo odumrijeti.
ozivite dusu da apk 02Sjećam se jednog video snimka o kojem govori i Chopra u knjizi, kojeg sam vidio prije dvadesetak godina i vrlo me se dojmio. Na njemu jedan mudar čovjek s istoka objašnjava pojam kozmičke evolucije i našeg sudjelovanja u tome. Jedan od slušatelja, zapadnjak, se diže i pita, da li je moguće okrenuti leđa kozmičkom planu? Ne sudjelovati u njemu, jer nas to ne zanima?
Odgovor je bio vrlo jasan – možemo. Kozmički plan ne treba nas, neku određenu osobnost. Ako nećemo mi, učinit će to netko drugi. Osobnost je pri tom potrošna roba. Kozmički plan je nedodirnut našim odlukama. Može se samo dogoditi da se odigra na nekom drugom mjestu, nekom drugom vremenu... a svemir ima mnogo mjesta i vremena, uopće ne treba nas...
Međutim, vidite, što se onda događa s našom dušom? Njena glavna svrha u zaogrtanju tom određenom osobnošću je sudjelovanje u kozmičkoj evoluciji. Ako je osobnost odlučila – što može učiniti – da u tome ne želi sudjelovati, u redu. Duša će uzeti drugu osobnost. A to, kao što znate se čini kroz proces umiranja i novog rođenja. U tom procesu, osobnost će proći i kroz patnju, neravnotežu, bolest, na posljetku i nesvjesnu smrt... Drugim riječima bit će odbačena.
Moguće je da će neke ljude ove tvrdnje uplašiti. Posebice ako su bili uvjereni da njihova osobnost može dobiti sve što žele i da mogu dobiti posao iz svojih snova, gomilu novaca, ljubav kakvu priželjkuju i savršeno zdravlje, i sve to samo zato jer to tako namjeravaju. Na žalost za njihovo trenutno uvjerenje, ali u konačnici na sreću za sve nas, ipak možemo imati sve to što želimo. Ali, budući da smo osobnost, uvjetovani smo dubljim i snažnijim činiteljem – našom dušom. Ako joj damo dovoljno sretnih iskustava, ako ih u dovoljnoj mjeri izrazimo i ako ono što činimo činimo i za druge, tako da slijedimo viši plan, višu inteligenciju, a ne samo svoje želje, tada nema problema. Tada su nam doista otvorene sve mogućnosti – ali takve koje će u sebi sadržavati dobrobitih svih razina stvarnosti – od našega tijela do kozmičke duše.
Na taj način naš ego, naša osobnost – razina s koje trenutno djelujemo, ima dobru motivaciju da to čini baš tako iskušavajući, izražavajući i napredujući – te tako čineći dušu kojoj pripadaju doista živom!
***
No comments:
Post a Comment
Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujemo da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.